Martićevu se voli zvati najurbanijom ulicom u gradu. Fraza je to ponovljena toliko puta da je pomalo i otrcana, pa ipak, kada prošećete njome teško je reći nešto suprotno. Ulični lokali su živi i raznoliki, tu je Park pizzerija i Program, Kata za one koji ne smiju gluten, Mr. Fogg s koktelima koje rade još otkad je ostatak ulice bio poprilično zapušten. U toj gužvi, smjestila se i sladoledarnica (je li to stvarna riječ?) Crna Ovca.
Ovoga puta sladoled nismo uvezli iz Italije, već iz Beograda, gdje je otvorena prva prodavaonica Crne Ovce prije dvadesetak godina, a prva izvan Srbije otvorena je ovdje u Martićevoj. Priču su pokrenula četvorica prijatelja koji s ugostiteljstvom nisu imali veze pa su odudarali od ostalih ugostitelja, poput crne ovce.
Sladoled koji je stigao van sezone
Lokacija u Martićevoj otvorila se u ranu jesen, kad zdrav razum kaže da se sladoled slabije prodaje i nema poslovne logike sad otvarati. Mi smo bili česti gosti od tih prvih tjedana i pošteno je reći da smo se pitali hoće li dočekati ljeto s obzirom na termin otvaranja. Dočekali su ga, a dočekali su i drugo ljeto te izgleda da rade bolje nego ikada.
Prostor je veći nego što sladoledarnica treba biti, uz nekoliko stolova unutra i sjedalica vani, ali to nije mjesto gdje se sjedi i vodi razgovor uz kavu. Većina ljudi uzme kornet i ode dalje svojim putem, kako je i zamišljeno.
Prostorom dominira veliki pult, a zapravo zatvoreni hladnjak s metalnim poklopcima. To je talijanski sustav koji se zove pozzetti, gdje je sladoled skriven, na stabilnoj temperaturi i bez doticaja sa zrakom, za razliku od poznatih šarenih brežuljaka sladoleda koje možemo vidjeti po turističkim mjestima. Pravilo je takvo da što se sladoled više skriva i manje razmeće u izlogu, okus bi trebao biti značajno bolji.
U Crnoj ovci sladoled se radi svaki dan, bez gotovih baza, umjetnih aroma i bojila, u malim količinama, pa kad se neki okus rasproda, tog ga dana više nema. Rezultat je sladoled koji je gušći, intenzivniji i osjetno manje sladak nego što smo navikli, i koji se sporije topi, pa ga stignete pojesti prije nego vam krene curiti niz kornet ili ruku.
Okusi koji se ne drže reda
Ponuda se vrti s više od 20 okusa koji se često mijenjaju, pa se pomalo osjećate kao Forrest Gump i nikad ne znate na što ćete naletjeti taj dan. Naši favoriti su se iskristalizirali u sladoled od lješnjaka s bajaderom od badema te višnju s komadićima čokolade. Uz bok su im sladoled od pistacije i maline za koju imate osjećaj da jedete kremasto smrznuto voće.
Uz ove okuse postoje i razne druge kombinacije poput kikirikija s perecima u čokoladi, slane karamele te Bailey’s s bademima u čokoladi. U beogradskoj Crnoj ovci postali su poznati po začudnim kombinacijama sladoleda od kajmaka ili gorgonzole, koje ponekad nude i u Zagrebu. Cijene nisu niske te se kreću od 2.60€ za 80g odnosno jedan okus, 4.20€ za dva i 6.20€ za tri okusa. Možete kupiti i veća pakiranja od 0.5kg i 1kg do tri ili četiri okusa za 14.50€ ili 28.00€.
Je li sladoled u Crnoj ovci najbolji u Zagrebu?
Ovdje moramo priznati da nismo u potpunosti objektivni. Kao klinci koji su išli u srednju na zagrebačkom Jordanovcu, birali smo sladoled i kolače u Orijentu iako su bili najskuplji, a oko nas je bila hrpa bližih slastičarni. Razlog je bio u kvaliteti i okusu.
Danas u Zagrebu ima podosta mjesta koje nude sladoled, o čemu smo već pisali, ali malo koji nas natjera da svratimo i kad nam nije usput.
Pravo je pitanje je li Crna ovca stvarno najbolji sladoled koji je grad ikada vidio, ili smo mi samo odrasli koji više sladoled ne jedu toliko zaljubljeno kao s petnaest, kad je i Orijentov kornet bio najbolja stvar na svijetu? Možda je točno jedno, možda drugo, ali ono što sigurno znamo je da u Crnu ovcu idemo i u siječnju, a to o sladoledu govori više od svake ocjene.
