U vrijeme kada se kupovina svodi na trgovačke centre ili klik, a povrće dolazi u plastici bez mirisa, plac ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje hrana ima okus, miris, ali i lice.
Zagreb se uvijek ponašao prema placu drugačije nego prema dućanima. Dio su gradske rutine i načina života. Jer subotom se zna, uvijek prvo Dolac, a onda kava na špici i pravo u tome leži njegova posebnost.
Od centra do kvarta
Zagrebački placevi nisu samo gradska, nego i kvartovska priča. Dolac je u srcu grada, uvijek pun turista i domaćih. Na Kvatriću se čini da se svi znaju, Britanac ili Mali plac ima svoje antikvitete, a Trešnjevka, Jarun, Savica ili Utrine su neka druga priča. Svaki ima svoju logiku, svoj tempo, svoje stalne kupce koji se pozdravljaju po imenu.
Ovdje se ne ide samo po povrće. Ovdje se dolazi po grincek za juhu koja liječi, po rajčice koje i dalje mirišu na zemlju, po jaja koja su žuta od kukuruza i vrhnje od mlijeka koje je muženo jučer. Po razgovor sa susedom koja zna da ti sin ne voli blitvu, a kći traži samo one male hrskave krastavce.
Što se stvarno kupuje na placu?
Na prvu: krumpir, blitva, rajčica, sir, vrhnje, jaja, meso, domaći kruh, čak i cvijeće. Na drugu su to povjerenje, sezonalnost, ljudski glas i vrijeme.
Kad kažeš “idem na plac”, znači da si spreman prepustiti se ritmu stvari. Da neće biti jagoda u prosincu ni bundeva u svibnju. Da će ponekad salata biti malo uvela jer je jutros ubrana, ali će zato imati okus. Da ćeš čekati red jer se kumica i teta razgovaraju o tome kak su njihovi.
Plac te podsjeća da hrana ne nastaje u trgovini. Da je netko doista sijao, brao, vozio se od jutra i sad stoji tu, pokraj svoje robe, odgovoran za svaki kilogram.
Subotnja špica s platnenom vrećicom
Nema boljeg zagrebačkog modnog detalja od platnene vrećice pune namirnica s placa i obveznog pušleka cvijeća. Sjedne se nakon placa na špicu, tu su Cvjetni ili Bogovićeva, ili u neki kvartovski kafić jer se moraju proći teme od prošlog tjedna.
Na placu Zagreb ne izgleda kao grad, nego kao veliko selo gdje se svi znaju. A možda je to i glavno obilježje grada koji živi.
Zakaj još uvijek plac?
Jer cijene nisu uvijek niže, ali su poštenije. Jer znaš čiju si rajčicu pojeo. Jer se možeš još uvijek cjenkati, probati, pohvaliti, žaliti. Jer se ne osjećaš kao kupac nego kao sused.
I dok god na zagrebačkim placevima možeš čuti Daj mi one tvoje tikvice, znaš koje volim, Nemam danas salatu, ali ovo probaj ili jednostavno hej, pa dugo te nema…
…znat ćemo da taj dio života, s nogama na asfaltu i srcem prema hrani, još uvijek živi.
