JAGODA
OKUS MJESECA
Jagodica purgerica, najslađa bobica s kvarta
Postoji miris koji u Zagrebu označava prijelaz iz proljeća u ljeto, i ne dolazi iz pekare. Dolazi iz kašete na Dolcu, s klupe na Kvatriću, ili iz one male mjerice na križanju. Miris zrele jagode pod suncem, onaj kojeg osjetite i prije nego što vidite štand.
Pitajte bilo kojeg Zagrepčana kako prepoznaje da je svibanj stvarno počeo, i većina će vam reći po jagodama. I to ne bilo kojim, nego onim malim, mekanim, tamno crvenim, koje miriše daleko prije nego ih ugledate.
A ako pričate s onima koji ih uzgajaju, čut ćete ime koje već desetak godina pokušava postati brend.
Jagodica purgerica.
Što je zapravo jagodica purgerica?
Jagodica purgerica je marka koju je pokrenula Udruga uzgajatelja jagoda Grada Zagreba, da odvoji domaće, zagrebačke jagode od svega drugog što završi na štandu pod natpisom “domaće”.
Pravila su konkretna.
Pravo na oznaku imaju samo članovi udruge koji jagode uzgajaju na području Zagreba, najčešće u Horvatima, Brezovici, Belovaru, Cerju i Adamovcu. Vrećice nose ime i prezime proizvođača i adresu OPG-a. Štandovi imaju natpis i deklaraciju sa strane, drugim riječima, jagoda s imenom i prezimenom.
To zvuči pomalo kao neka vrsta jagodnog lokalpatriotizma, ali ako znate kako uvozne jagode ovamo dolaze, postaje jasno zašto Udruga inzistira. na pravilima.
Španjolska jagoda koja u svibnju završi na zagrebačkim policama bere se sredinom travnja, dok je još nezrela. Mora biti, jer mora preživjeti tri tisuće kilometara puta u hladnjačkom kamionu, dva-tri pretovara, i nekoliko dana u skladištu prije nego stigne do prodavača. Bere se po kalibru, ne po okusu jer su ujednačena veličina i čvrstoća nužne za transport. Sorte koje se uzgajaju za izvoz odabrane su prema rokovima trajanja, ne prema okusu.
Zagrebačka jagoda od polja do štanda putuje jedan dan. Bere se ujutro kad je zrela, prodaje drugi dan ili čak istog popodneva. Ne mora prolaziti veliki transport već može biti meka, sočna, sa onim okusom koji uvozna nikad nema jer ga zbog transporta i ne može imati.
Od polja do placa, jagoda prevali kratak put i kratku karijeru
Jagoda je zahtjevna kultura. Ne podnosi mraz, ne podnosi sušu, ne voli puno kiše pred berbu. Olujno vrijeme koje je pogodilo zagrebačko područje sredinom travnja ove godine napravilo je ozbiljnu štetu. Posljedica je da će ove godine na zagrebačkim štandovima biti otprilike trećinu manje jagoda nego prošle. Cijene će biti više, izbor manji, sezona kraća.
Sezona je u principu kratka. Krene oko 1. svibnja, vrhunac dosegne krajem svibnja, i završi se negdje sredinom lipnja. Šest tjedana, ako sve ide kako treba. Ove godine vjerojatno bliže pet.
Pet tjedana zvuči puno dok ne zbrojite što sve s njom treba stići napraviti. Domaća jagoda na vrhuncu zrelosti je stvar koja se ne može objasniti onome tko je nikad nije probao. Sok joj je gust, miris ulazi u prste, a okus ima onu kombinaciju slatkog i blago kiselog koja nestaje čim plod završi u hladnjači.
Kako rukovati s "osjetljivom damom"?
Ako želite puni okus, nemojte je dugo držati u hladnjaku. Kupuju se onoliko koliko ćete pojesti isti dan, jer hladnoća joj zna ugasiti miris i ubiti onu svježinu zbog koje je i volimo. Jagoda je najbolja kad je kratko putovala, a još kraće čekala.
I s pranjem vrijedi isto pravilo bez žurbe. Operite je tek neposredno prije jela, najbolje s peteljkom, kako ne bi upila vodu i izgubila dio svog prirodnog okusa.
Postoji nešto u jagodi što se opire industrijskoj logici. Ne traje, ne podnosi transport, ne čeka da je netko stigne pojesti. Berete je jučer, jedete je danas, sutra je već prošla.
Možda je upravo zato Udruga uzgajatelja morala kreirati robnu marku, postaviti pravila, dijeliti vrećice, da podsjeti grad da ova bobica nije generička, zamjenjiva i da ne dolazi iz hladnjače s nekoliko pretovara. Stiže iz Horvata, Brezovice, Sesveta i to samo pet tjedana godišnje, ako vrijeme dopusti.
Ostalih jedanaest mjeseci jedete uvozne, i to je u redu. Jer hrana se može uvoziti, ali pravi okus, e on se mora uzgojiti točno tu gdje ga jedete.